Ispovijest ljubiteljice dima

''I don't mind not going to Heaven, as long as they've got cigarettes in Hell...'' - pjeva Liam Gallagher, a ja kažem: ''Slažem se! Nema tog Raja u kojem bi bila duže od pola sata ako se tamo ne smije pušiti! U Paklu se sigurno puši!'' Biram Pakao i palim svoju 25. cigaretu danas. Noć je još duga. Biram rak pluća i cijev zabijenu u grlo ako je to cijena koju moram platiti zbog uživanja cigareta. Ružno je reći, ali moj cijeli život se vrti oko cigareta iliti cigarete upravljaju mojim životom. Jadno, znam, ali... ja ih obožavam. Kad kažem da cigarete upravljaju mojim životom mislim na tužnu činjenicu da ne idem na mjesta na kojima se ne smije pušiti, izbjegavam čak i kino jer gore od svakog horora, metaforički rečeno, je biti bez cigarete dva sata, a tulumi u nepušačkim stanovima jednostavno ne dolaze u obzir. Pobogu, tko bi podnio društvo ljudi bez cigarete? Ne dolazi u obzir! Horor! Teror! Jednom mi je jedan lik rekao: ''Ne sviđa mi se okus cigareta u tvojim ustima'', a ja njemu: ''Meni se ne sviđa nedostatak cigareta u tvojim'' - stvarno, kao pušaču mi nema odbojnije stvari no poljubiti nepušača. To je poljubac bez okusa i nepušači nemaju nikakve, baš nikakve šanse kod mene. Uopće ne mogu pomisliti da je neki muškarac privlačan ako nema cigaretu u ustima. Osim toga, pušači su mi više cool. Ne cool u smislu da je pušenje jako cool stvar jer naravno nije, nego u smislu da su svi cool klinci počeli pušiti krajem osnovnjaka, a oni manje cool nisu jer se nisu usudili. Nije stvar u cigareti kao cigareti, stvar je u mentalitetu iliti u šmokljanstvu, šmokljani se ne usude kršiti pravila. I, zato su djeca koja se nisu usudila pušiti na školskom dvorištu jer su se bojala mame ili profesora izrasla u šmokljane, a većina onih koji su se usudili pušiti su ostali pušači i većina ih je cool, nisu usrane osobe. Ponavljam da me se krivo ne shvati, nije pušenje samo po sebi cool nego je dio osobnosti koji te natjerao iliti dopustio ti da počneš pušiti kao dijete hrabar i cool. Kužite me? Nepušači koji se javno hvale time da nikad nisu zapalili cigaretu su mi jednako patetični kao ljudi koji se hvale time da ne piju kavu. Good for you! ''Znaš, ja ti nikad nisam povukao dim cigarete'' - hvali se netko. Wow, bravo za tebe, jaka stvar i, guess what, kog briga! Osobno nisam obožavatelj pušenja marihuane jer smatram da je to droga, ali se ne hvalim time jer pušenje bilo čega je tako sporedna stvar u životu, ne? Stojim iza stava da svatko smije pušiti što i kome želi kad god želi. Da, pušenje je loša navika. Isto kao i sunčanje, pijenje Cole ili pak jedenje čipsa. Sve je to nezdravo, ali mi smo samo ljudi. Mi pušači smo samo ljudi i ne osuđujte nas zbog toga. Kao pušaču, čak su mi malo jadni oni koji upiru sve sile da prestanu pušiti. To mi je jadno jer prestanak pušenja kreće iz straha da će živjeti jedan dan manje. Svi rado kače na Fejs citat: ''Nađi ono što voliš i dopusti da te to ubije'' i onda isti koji to kače licemjerno se hvale da nikad nisu zapalili cigaretu. Dobro za tvoje zdravlje da nisi, ali realno, ne znaš što propuštaš. Ne znaš koliko je život ispunjeniji ako u njemu imaš tu malu veliku stvar uživanja u cigareti. Kava je bolja, pivo je zabavnije. Potpuno mi je nejasno zašto nepušači piju kavu i kako mogu bez pljuge uživati u alkoholu. Što oni naprave nakon seksa? Ili pak onaj trenutak kad izađeš iz mora na plažu. Ima nešto perverzno dobro u paljenju cigarete nakon izlaska iz mora. Baš svaki pušač s kojim sam o tome razgovarala se složio s tim. Također se svi oni slažu da je najbolji trenutak u danu prvi gutljaj jutarnje kave i prva cigareta. Nekada se budim noću samo da bih popušila cigaretu. Pokrivač mi je cijeli skuren i jednom ću se vjerojatno zapaliti jer nerijetko zaspim s pljugom. Ako ne pušim nekoliko sati jer sam iz nekog razloga spriječena, počnu mi se grčiti noge. Mislim da se to zove apstinencijska kriza. Ovisnost. Ovo je ovisnost zbog koje ne žalim niti jednog trenutka i svoju odluku da počnem pušiti smatram jednom od najbitijih odluka u mom životu pa makar me to ubilo jer cigarete uljepšavaju svaki trenutak mog postojanja. Jedan doktor medicine mi je rekao da pušač koji je prisiljen prestati pušiti više nikad nije onaj čovjek koji je bio. Uvijek dio njega nedostaje. Oduzeti pušaču cigarete je kao oduzeti žednom čovjeku vode. Oduzeti pušaču cigarete je jednako kao da ste gladni u pizzeriji i vidite konobara kako nosi pizzu, a ne daju vam da je pojedete. Oduzeti pušaču cigarete je jednako kao narkomanu oduzeti drogu. Zato uvijek kažem da svatko ima pravo na svoje cigarete i ako pušač ostane bez cigareta, a ti ih imaš, dužan si mu ih dati. Jer, znaš kako bi tebi bilo da nemaš cigareta. Drsko je biti nepušač koji povremeno puši i onda umjesto svojih cigareta pušiti tuđe. Znaš zašto? Zato što će tih par cigareta koje ćeš bez prave želje za njima popušiti, tih par cigareta će za taj dan oštetiti tog pušača. Popušiti pušačeve cigarete je jednako drsko kao poševiti curu najboljem frendu ili ubiti mu psa. Jer pušačevo mentalno zdravlje za taj dan ovisi o tim cigaretama koje si ti, kojem se stvarno ne puši, popušio! Egoistično čuvam svoje cigarete jer one su središte mog svijeta. My north, my south, my east and west, my working week and sunday's rest. Ako si pušač vjerojatno se prepoznaješ u ovom tekstu. Ako si nepušač i ovaj tekst ti je zgadio život i sablaznio te... Budi sretan što nikada nisi ni počeo. Ni ne znaš koliko si sretan što ne znaš za ljepotu tog otrova.

Evo za kraj nešto prikladno: