Svoj sam život posvetila psu

Znam da nije politički korektno o ovome pisati za masovni medij jer natalitet pada, a ja, umjesto da rodim pokojeg Hrvata, ja veličam jedno štene iz šinteraja. Ja sam jedna od onih koje dozivaju pse riječima: ''Dođi mami'' i, da, shavaćam, shvaćam koliko je to pogrešno na različitim nivoima. Priča se po Facebooku, neko dijete u nižim razredima osnovne škole napisalo je da je pas član obitelji, a učiteljica je nadopisala: ''Pas je kućni ljubimac''. Na društvenim mrežama sasuli drvlje i kamenje na učiteljicu, ali žena nije ništa pogrešno rekla. To što mi pse doživljavamo kao obitelj, to ne znači da se to treba tako učiti u školi već za pse postoji titula kućnog ljubimca. To je slično kao s vjeronaukom i Isusom: nije pogrešno doživljavati Isusa kao člana obitelji, ali je pogrešno u školi to podučavati. Volim pse više od ičeg na svijetu no ipak to razumijem. Meni osobno pas jest obitelj. Imala sam jednog prelijepog mješanca, Kiaru, gotovo punih 17 g, a sada je tu Greta zvana Rotkvica, tromjesečno štene također mješanac.

Ta mala Rotkica meni je sve u životu i pitanje je li ona moj član obitelji je uvredljivo pošto naravno da Rotkva to jest. ''Tebi bi dobro došlo da si rodiš dijete'' - reklo mi je više ljudi kroz život,ljudi koji su znali koliko opsesivno volim pokojnu Kiaru i liječim njene bolesti prouzročene zubom vremena. "Ne možeš pisati o tome da je pas tvoje dijete jer natalitet pada!" - rekla mi je frendica kad joj rekoh da ću napisati iskreni blog o tome zašto ne želim dijete, a želim psa. Dva.Tri. Više njih. Da mi okolnosti dopuštaju imala bih ih 10, ali živim u stanu, radim i nisam bogata te moj stav da bolje imati jednog koji će živjet kao kralj nego pet gladnih i zapostavljenih. To se odnosi na sve sfere psećeg života - i na kvalitetnu hranu i na šetnje i istrčavanja. Ljudi koji imaju više pasa obično ih ne mogu sve zajedno šetati i onda im to ide na živce i to se svede na to da psi budu vani samo onoliko koliko je potrebno da obave nuždu, a jedu najjeftiniju pseću hranu o čijoj nutritivnoj (bez)vrijednosti neću niti započinjati. Mom štenetu, a i Kiari se njena života, se kuha svaki dan: piletina, jetrica, grkljani, želuci i jezici, sve to u juhici s mrkvom i jabukom za zube. Sam veterinar mi je rekao da sam sirotoj Kiari tim režimom prehrane produžila život za nekoliko godina, pa to, koliko je god u mojoj moći, planiram učiniti i s Rotkvom.

Ja sam jedna od onih što ne čitaju romane niti news portale, ja čitam portal Rujane Jeger, portal o psima.

(slika: Rujana i ja, siječanj 2018)

Zašto su žene koje umjesto djece biraju pse, još uvijek osuđivane?

Bit ću 100% iskrena i reći da nikad za ljudsko dijete nisam pomislila da je slatko. Nikad nisam poželjela biti majka, dapače ponekad imam noćne more da sam rodila. 32 su mi i što sam starija to mi je averzija od djece veća. Zbog toga ja biram psa. Pas je moja obitelj. Možete mi 200 puta reći i napisati da pas nije obitelj nego kućni ljubimac ja ću opet govoriti da je obitelj. Ja sam jedna od onih koje psa ''oblače'' kao da je dijete.

''Ti si luda'' - govore mi mnogi i ponavljaju: ''Tebi treba dijete!''

Jednom sam bila na kavi s jednom javnom osobom, mladom ženom, neću je imenovati jer ne želim joj priuštiti linč. Osoba je s gađenjem prokomentirala čovjeka koji je stol do nas sjedio s psom, a onda mi rekla: ''Samo besposleni ljudi imaju to'' - psa je nazvala ''to''.

Jedna je od onih koje samo lajkaju slike tuđe djece po Fejsu pošto svoje nema.

No, vratimo se na činjenicu (?) da meni ''treba dijete''. Ja sam jedna od onih kojima su psi djeca i realnije mi zamisliti se s pet pasa nego i s jednim ljudskim djetetom. Zbog tog stava propadaju mi ljubavne veze s odraslim muškarcima, ali meni nije bitno jer pas je meni sve u životu. Pseća ljubav mi je dovoljna.

Znam, znam, čudno zvuči, možda nekome i ružno, ali moj pas je meni najbitnija osoba u životu. Da, osoba. Donedavno to je bila moja sijeda Kiara, a sada je Greta.

U mojoj kući psi smiju na krevete i fotelje, dapače smatram da nije humano psu to braniti. Jer pas nije sredstvo za obranu od provalnika, pas je obitelj. Sva sreća da je držanje psa na lancu u nekoliko dijelova naše zemlje zabranjeno...

Ja sam inače jedna on onih osoba koje ''spamaju'' Facebook slikama svog psa. Shvaćam da to nekim ljudima ide na živce, ali ne odustajem niti posustajem jer isto tako meni ide na živce kad netko dnevno objavi petnaestak fotki svog novorođenčeda, čak i fotke kakice ili pak pumpanja šmrklja na pumpu za šmrklje. No, svatko ima pravo na svoj Facebook stavljati što hoće pa tako ja stavljam Rotkvičine slike i pišem statuse o njenim malim štenačkim napretcima.

Znam, znam, natalitet je u opasnom opadanju, ali zašto ja biram psa umjesto djeteta i zašto u tome nisam jedina? Strani mediji raspisali su se o tome nadugo i naširoko, a kod nas se još uvijek šuti i kriomice kritizira žene zvane ''mrziteljicama djece''. Ne, ne mrzim djecu, jedino ne želim svoju djecu. Možda za koju godinu poludim i poželim dijete, ali meni je ta želja jednako luda kao kad netko kaže da si želi istetovirati INTERNET na čelo. Znam, žena sam. Znam da razmišljam pogrešno, znam da sam zakinuta za taj blagoslov zvan majčinskim instinktom. Znam da je pogrešno što je meni jedna Rotkvica u životu dovoljna. Znam da je u nekom svijetu pogrešno i to što je Rotkvica meni obitelj, a ne samo kućni ljubimac. Pod kućne ljubimce ubrajam papige tigrice i zlatne ribe, ali pas, a bome i mačka su osobe. Oni imaju svoju osobnost i razumijevanje inteligentnog ljudskog djeteta. Pa kako da onda ne kažem da je moj pas moja obitelj?

Nekoga užasava što ja spavam s psom u krevetu, mene pak užasava ideja ne spavanja zbog djeteta. Toleriram stariju djecu s kojom se već može normalno razgovarati, ali ne želim svoju. Neka prijateljstva su mi propala jer nisam bila zainteresirana za male bebe tih prijatelja. Jednostavno se ne znam praviti da mi je to slatko i simpatično kad nije. Ne uviđam ništa lijepo na malim bebama, takva sam jednostavno. Kad netko objavi trudnoću, ja čestitam iako moj mozak ne shvaća što se točno tu čestita: dvoje ljudi je imalo seks. I?

Što s tim? Bravo? Ne, ne, ne razumijem jednostavno. Možda nisam žena koju bi svatko poželio za suprugu i majku svojih sinova, ali takva sam i, ponavljam, nisam jedina. Nisam jedina koja je svoj život posvetila svom psu odnoseći se prema njemu kao da joj je dijete.

Prihvatila sam sebe takvu kakva jesam i sretna sam. Nisam jedna od onih koje će roditi jer društvo na to apelira pa onda, po mogućnosti, ne voljeti svoje dijete. Ljudi moji, nema gore majke od majke koja nije željela to dijete! Ja ne želim biti ta majka. Isto ima majki koje svoje pse vole više od svoje djece. Ne želim biti ni ta majka i zato sam ponosna što samoj sebi mogu priznati: pas je moja obitelj jer ja ne želim dijete.

Neki kažu da je meni Rotkva zamjena za ljudsko dijete. Možda. Neka je. Rotkva i ja smo sretne zajedno. I meni je to dovoljno. Odbijam biti i nisam rob nekakvih okvira društva i nametnutih društvenih normi. Već sam mogla imati troje djece,ali nisam, isključivo svojim odabirom. Svatko ima pravo na izbor i bolje nam je ako smo svojih želja i izbora svjesni, a ne da živimo nečije tuđe želje i tuđe izbore.

Imamo pravo izbora: je li nam pas obitelj ili kućni ljubimac. Svatko neka odluči za sebe...