Kad je SNIMANJE nesreće zamijenilo priskakanje u POMOĆ ozlijeđenima?

Nedavno, potukle se barbarski dvije cure i cijela nacija je bila u šoku što zbog takve nasilne i žestoke tučnjave, što zbog činjenice da je nekoliko ljudi događaj snimalo mobitelima. Muškarci bi trebali biti tu da priskoče i razdvoje ih, barem da pokušaju sanirati štetu, ali ne, muškarci će se prije i radije dohvatiti mobitela te paziti da im ruka ne zadrhti kako bi imali što bolju snimku i postali popularniji na Facebooku ili je pak prodali 24sata za 100 kuna u rubriku ''Čitatelji reporteri''.

Ljudi obožavaju snimati sranja, bilo kakva sranja i to me neodoljivo podsjeća na jednog čovjeka koji je vidio ubojstvo jedne javne osobe pa umjesto da zove hitnu i policiju sve to lijepo snimao videokamerom i onda živio neko vrijeme od prodaje te snimke medijima pritom ucjenjujući za dobru cijenu. Prodavao je po sekundama. Što reći nego: Fuj! Poznajem ljude koji su bili u blizini kad se to dogodilo i svi taj događaj pamte kao traumu, ali ne i on, on se nije istraumatizirao nego je sve lijepo snimao jer što drugo učiniti kad se nešto tragično dogodi nego uzeti kameru. Policija i hitna pomoć ne dolaze u obzir jer to je tada očito sporedna stvar.

Isto se sjećam jedne večeri kad sam bila na dejtu s nekim tamo likom. Prošli smo pred mjesta prometne nesreće u kojoj je tramvaj pregazio motorista i policija je baš radila uviđaj dok tijelo još nije ni pokriveno jer se nesreća očito dogodila netom prije. Moj pratioc je izvadio mobitel i zaderao se: ''Selfi s mrtvacom za Instagram!'' To nam je bio prvi i zadnji dejt. Tom čovjeku se nije moglo pomoći jer je već bio mrtav, ali ideja slikanja s njim, takvo gadljivo nepoštovanje!

Otkad je oprema za snimanje jeftina i svima dostupna, ljudi će sve snimati, kao da jedva čekaju da imaju što ovjekovječiti i okačiti na društvene mreže. Sve za lajkove! I tu se poteže pitanje: Kad je točno snimanje nesreće postalo zamjena za priskakanje u pomoć unesrećenima?

I sama iz prve ruke sam tri puta u životu bila akter u situaciji u kojoj mi je bila potrebna pomoć, ali pomoć nisam dobila no videosnimku na društvenim mrežama zato bome jesam. Nije bila riječ o po život opasnim situacijama - barem mislim - već o situacijama koje bi u sekundi riješio jedan muškarac zaderavši se: ''Dosta!'' Samo jedan ''Dosta!'' bio bi dovoljan da se sranje sanira, ali tu riječ nitko nije izrekao iako su sve situacije bile na javnim mjestima i svjedočilo im je više od dvadeset ljudi.

Jedne večeri prošle godine vraćala sam se iz kazališta odjevena prikladno za kazalište ili imala sam na sebi lepršavu damsku haljinu i odlučila sam tu jednu stanicu ići tramvajem da ne izazivam hodajući po cesti jer je već bilo kasno. Pogriješih. Čim sam ušla u tramvaj na mene je navalio ili jako pijani ili jako psihički bolesni (ili oboje) frajer i počeo mi nasilno dizati haljinu i hvatiti me znamo za što. Derala sam se i tukla ga, a on se luđački smijao i nije odustajao. Riječ je bila o sitnom kretenčiću kojeg možeš onesvijestiti šamarom, dapače sigurna sam da bi ga jedan muški ''Dosta!'' zaustavio, ali ne. Hodala sam kroz tramvaj bježeći od njega, a oko mene je bilo petnaestak muških osoba. Četrnaest ih nije ni pogledalo što se dešava, valjda vođeni stavom ''nebi se štel mešati'', a jedna osoba je - pogađate - snimala. To je trajalo čitavu jednu stanicu vožnje i na kraju sam se sama spasila tako što sam izašla iz tramvaja.

Druga situacija zbila se u jednom popularnom klubu gdje me jako pijana i jako agresivna djevojka napala s dvije pune pivske boce s namjerom da me istuče jer me zamijenila s nekim i mislila da petljam s njenim dečkom. Ja sam sjedila, a ona je stajala, dakle nisam se mogla obraniti. Ljudi oko nas su snimali umjesto da joj jedan muški glas kaže: ''Dosta!'', a dvije muške ruke samo oduzmu oružje ili dvije pivske boce. Nitko ništa, ali kamere su tu. Frendica koja je bila sa mnom je otrčala po izbacivače koji su, pazi sad, izbacili nas obje zajedno s pivskim bocama uz komentar ili bolje rečeno savjet da se odemo tući ispred kluba jer oni unutra ne žele nerede. Dakle, savjetovali su nas da budemo nasilne jedna prema drugoj. Požalila sam se vlasniku kluba koji mi je u znak isprike ponudio doživotno besplatni upad ili, ne sjećam se više, besplatnu cugu, jedno od toga dvoje no više nikad nisam otišla u taj klub jer su mi se zamjerili.

Treća situacija je pak bila pred nekoliko godina na moru. Bila sam u kafiću sama jer sam čekala nekog i za stol su mi bez pitanja sjela dva meni nepoznata pijana lika inzistirajući da me vode kod sebe doma na ludi seks. Kako sam od te ponude skoro povratila, izvukli su me sa stolca, jedan me uhvatio za ruke, a drugi za noge i krenuli su me razvlačiti kao životinju po rivi i baciti me u more. Derala sam se i plakala, bilo je devet sati navečer, živa glazba na rivi, krcati restorani - je li mi itko prišao u pomoć? Je li se itko zaderao: ''Dosta!''? Naravno da ne, ali zato su dežurni kamermani snimali. Skupili se ljudi i smijali se jer im je eto to bilo smiješno. Jednom od dva kretena je njihova ''igra'' dosadila pa mi je pustio ruke i ja sam s nekih pola metra ili više visine udarila svom snagom glavom o beton. ''Razbio si joj glavu majmune, bižmo ća!'' - rekao mu je drugi i njih dvojica su pobjegla ostavivši me da ležim s vjerojatno potresom mozga. Naišla je policija dok sam se dizala i kad sam im rekla što se dogodilo oni su se smijali, potapšali me po ramenu i rekli: ''Ma budete se pomirili'' - Toliko o tome!

Priču o tome kako su mene i dečka istukla trojica Splićana na temu Hajduk-Dinamo neću ni započinjati.

Čini se da ne možemo računati ni na pomoć od uniformiranih osoba kojima je posao da nas spase. Oni su plaćeni pravim novcem da bi nas obranili - izbacivači i policajci, ali njima se ne da raditi svoj posao, da nisu na dužnosti vjerojatno bi i oni snimali, ovako im je sve samo anegdota samo zato što nije bilo mrtvih nego je samo netko ''malo razbio glavu'' ili imao ''samo dvije pivske boce''. Ako ne možemo računati na pomoć od službenih osoba kojima je to posao, kako da onda očekujemo da dami u nevolji ili prostoseljački rečeno ženi koju netko napastuje na bilo koji način pomogne slučajni prolaznik?

Naravno, postoje ljudi koji bi pomogli, ali oni su u velikoj manjini. Gdje su nestali i što su postali muškarci? Kada i kako su se pretvorili u kukavice koje se ''nebi štele mešati'', ali su zato spremni izvaditi kameru i smireno snimati kako netko tuče ženu? Reakcija je postala ista na leglo malih zlatnih retrivera i na ženu koju netko napastuje - u oba slučaja ekipa samo stisne ''Rec''.

To je valjda ista ona teorija po kojoj su žene same krive za silovanje jer su izazivale. Tj ''izazivale'' pod navodnicima. U slučaju iz tramvaja ja sam bila kriva jer sam iz kazališta išla u svečanoj haljini, a ne u skafanderu pa sam očito sama to tražila i ne zaslužujem da mi itko pomogne. U slučaju iz kluba kriva sam jer sam bila na krivom mjestu u krivo vrijeme, a chick fight je baš uvijek promatračima zabavan, a u slučaju s razvlačenjem po rivi naravno da sam kriva jer hej - nisam se htjela ševiti s dva čovjeka koja vidim prvi i nadam se zadnji put u životu plus vjerojatno sam izazivala jer je bilo ljeto pa sam imala vruće hlačice i pazi sad izazovnosti - japanke! Kriva sam jer sam plavuša, a poznato je da plava raspuštena kosa poziva muškarce na vođenje ljubavi, a druge žene na ljubomoru i bijes.

U svakom slučaju smo si očito same krive, a gentlemeni su nestali negdje davno, u nekim prošlim davno zaboravljenim vremenima. Pravimo se da su žene i muškarci ravnopravni no još uvijek nisu. Barem što se tiče tog tretmana kad je riječ o takozvanom izazivanju sranja. Što je najgore, podlegla sam tome i upravo zbog toga izbjegavam hodati gradom izazovno obučena jer mi je praksa pokazala da će me ako sam u minici netko vrlo sigurno uhvatiti za guzicu i da ću mu ja pljusnuti šamar, a onda će prolaznici na ulici vikati na mene jer je hvatač za guzicu slučajno perverzni starac pa ću ja biti kriva jer ''napadam jadnog starca''. Tužno, ali u štiklama hodam navečer samo i isključivo ako imam mušku pratnju. Zašto? Jer u protivnom izazivam da postanem još jedna žrtva snimanja neke neugodne situacije. Situacije u kojoj napasniku nitko neće reći: ''Dosta!'' Situacije koja će promatračima biti zabavna anegdota iako ja plačem pravim suzama. Uske haljine nosim samo ako sa sobom vodim psa jer će ga napadač doživjeti kao potencijalno oružje, a na kratke hlačice ljeti u Zagrebu sam davno zaboravila.

Žene su prisiljene prestati biti žene jer su muškarci prestali biti muškarci. The end.