Zar biti voljena znači živjeti u strahu?

''Otići ću u Dubravu i kupiti pištolj za 100 eura'' - bile su riječi jednog mog bivšeg svaki put kad bi se posvađali. No, nije htio ubiti mene: ''Prvi na listi je onaj tvoj švaler, drugi na listi je onaj idiot koji na Fejsu svakom loncu mora biti poklopac...'' Da, frajer je bio pun agresive i na svaku stvar koji bi ga iživcirala, što je bilo često jer ima tanak fitilj, prijetio je kupovinom pištolja. S tim sam čovjekom bila davno pa ne znam je li do sada već nekoga ubio jer žarko je to želio. Čak je govorio da želi da bude rat pa da može ubijati ljude. Jednom sam mu u šali kupila majicu s crtežom pištolja i natpisom ''When I snap, you'll be the first to go''. Ne znam koliko je uopće primjereno šaliti se s time. Tip je jednostavno bio agresivan. Ne znam što sam radila tri godine u tom kaosu zvanom veza jer ja sam te tri godine provela u strahu. Nisam se bojala za vlastiti život. Ali bojala sam se njegovih reakcija. Riječ je bila o čovjeku koji je otišao u Bauhaus s jednim ciljem - da kupi pajser. Kupio je pajser i držao ga ispod sica u autu. Jednom me vozio na posao i posvađao se u prometu. On je bio kriv, no što je učinio? Izletio je iz auta i pajserom razbio čovjeku šajbu. Sve je prošlo s policijom, nekom novčanom kaznom i komentarom policajca: ''Malo se sredite drugi put''. Riječ je bila o čovjeku koji bi, svaki put kad bi njegov klub izgubio tekmu, nešto demolirao. ''Vi ste jedan obični nasilnik!'' - rekla mu je susjeda kad joj je prijetio šamarom nakon što ga je optužila da nije počistio iza svog bulldoga pred zgradom. Njegova mama me jednom u suzama pitala: ''Misliš li ti da moje jedino dijete ima neku psihičku bolest?'' Njeno jedino dijete. Tako ga je zvala. Da li mislim da njeno jedino, 36 godina staro, dijete ima neku psihičku bolest? Da. Mislim da ima. Nisam psihijatar pa ne mogu ljudima dijeliti dijagnoze, ali problem sa živcima, samokontrolom i agresijom sigurno ima. Nikad me nije jako ozlijedio. Uh što ovo ružno zvuči. Nije me ''jako'', ali bio je drzak prema meni. Jednom sam nešto pričala, nešto što je on smatrao glupim i sasuo mi je opuške iz pepeljare na glavu, a jednom je, ljut jer sam razgovarala s nekim muškarcem kojeg je on smatrao prijetnjom za sebe, sam sebi razbio vazu na glavi. Ne znam što je time htio postići. Trebala sam pobjeći davno, davno prije, čim sam naslutila da imam posla s agresivcem, ali pobjegla sam onog dana kad je podigao drveni stolac i zaprijetio mi da će me njime udariti. Tad sam rekla ''dosta!'' i izbrisala ga iz svog života. Kasnije sam čula da je ošmario svoju novu curu jer mu se učinilo da razgovara s nekim tipom u diskoklubu.

Život u strahu, da li je to ljubav? Zlostavljane žene kakva sam neko vrijeme bila i ja kadre su misliti da je to ljubav, ne uviđajući da je samo pitanje dana kad će njemu nešto puknuti u glavi, neki kotačić se krivo okrenuti i učiniti baš njih (mene? tebe?) njegovom sljedećom žrtvom.

Postoje ti neki siroti muškarci kojima je udarac ili pištolj jedino oružje. Kažem da su siroti jer to su najveće pičke i najveći jadnici. Umjesto da im oružje bude mozak i riječi kojima mogu nešto suvislo raspraviti, oni biraju fizičko nasilje. Oni misle da će odabranicu zadržati uz sebe jedino tako što je drže u strahu, strahu od napuštanja njega jer će to rezultirati nasiljem. Očekuju da će se ona bojati za vlastiti život ako ih ostavi. Što je najtužnije, to donekle funcionira. Jer strah je prisutan. Strah čini svoju funkciju u toj vezi. Ženu je doista strah otići. Neke su čak uvjerene da je njegova agresija dokaz ljubavi. Zašto? Jer joj agresivac uporno ponavlja da je to zato. Znam jednog agresivca koji je u naletu bijesa iščupao koš za smeće na ulici, njime premlatio čovjeka i čovjek je završio u komi. Agresivac je pristao na psihijatrijsko liječenje i - već dobrih osam godina nije na nikoga podigao ruku. Lijeka za nasilje ima, samo nasilnici rijetko priznaju da imaju problem, neki od njih dapače kao da u svom luđaštvu uživaju. Kao i svaka psihička bolest to se uspješno liječi terapijom, fizičkim radom i tabletama. Samo što obično bude kasno. Jer, kad jednom potegneš okidač pištolj, ili nekoj curi razbiješ drveni stolac na glavi, tada je kasno.

Kad sam prekinula s nasilnikom, našla sam novog dečka i jednom ga pitala: ''Je l' ok da danas ne kuhamo nego naručimo pizzu?'' Na što je on rekao da naravno da je to okej i upitao me zašto takvo banalno pitanje pitam s takvim strahom. A pitanje sam pitala sa strahom jer sam tri godine živjela u strahu od vlastitog dečka i bojala se njegove reakcije na svaku moju izjavu. Da, ljudi, nije pohvalno, ali ja sam se svog dečka bojala. Mama mi je govorila da s nikim ne razgovaram tako umilnim glasom kao s njim. To je bilo tako jer on bi poludio na svaku moju - za njega - pogrešnu izjavu ili izjavu izrečenu tonom koji njemu u tom trenu nije odgovarao.

No pobjegla sam od nasilnika jer odbijam prihvatiti da su ljubav i strah isto!

Ljubav i strah, dragi čitatelji, su dva osjećaja udaljena miljama. Ako je ljubav Novi Zeland onda je strah Sjeverni Pol. Nismo rođeni da bismo živjeli u strahu, rođeni smo da bismo bili voljeni. Živimo za ljubav, a strah od bližnjega ne bismo trebali nikada iskusiti.

Nasilje nije ljubav. Nasilje je bolest. Sretni smo ako to prepoznamo dok ne bude prekasno.