O preseravanju i vrijednosti novca

Površno znam grupicu zagrebačkih stvarno bogatih cura, ali nažalost ružnih k'o najcrnja zimska noć. Teško je za neku ženu reći da je ružna, ali ove stvarno jesu. Niti gusta magla im ne pomaže u skrivanju ružnoće, ne pomaže niti šminka niti najmodernije frizure, niti Jean Paul Gaultier, Prada i Gucci kreacije, a niti plastične operacije jer nekima nema pomoći. Pomaže im samo vjerovanje da su lijepe skoro kao Lady Gaga, ali to ne znači puno pošto je i ona sama među ružnijim ženama u svijetu. Niti jedna od njih nikada nije imala dečka jer nitko usprkos njihovom bogatstvu nema želudac za to. Uz to su umišljene i antipatične - umišljene jer su toliko bogate, a antipatične jer su stalno ljute što su toliko ružne. Na Facebook pak redovito stavljaju fotogalerije pod nazivima: ''Los Angeles - proljeće'', ''Las Vegas - lipanj'', ''Komadi u Las Vegasu, baby! (srpanj)'', ''Monte Carlo I. dio (srpanj)'', ''Monte Carlo II.dio (kolovoz)'', ''London - kolovoz'', ''Pariz - rujan'', ''Komadi u Tokyu (rujan)'',''New York - jesen'', ''Monte Carlo - listopad'', ''Puerto Rico - studeni'', ''Božić u Monte Carlu!!'' itd. ''Šta ovi gabori rade stalno u Monte Carlu?'' - pitala me frendica dok je gledala njihove slike na kojima se polijevaju šampanjcem na plaži na Azurnoj obali - slike koje bi trebale biti sexy, ali su samo humoristične jer su one toliko ružne. ''Ne znam, valjda uhode Edwarda Cullena il tak' neš'...'' - odgovorih ironično, na što će ona: ''A daaaj, blago njima, ljubomorna sam!'' Realna kakva jesam, pojasnih joj: ''Nemoj bit ljubomorna, Edward Cullen im se tamo smije i onda priča po Hollywoodu kak su u Monte Carlu stalno neki gabori iz Yugoslavije koji rade freak show polijevanja sa šampanjcem po horror facama, škembama i X-nogama s elefantijazom... u kreacijama Alexandera McQueena koje na njima izgledaju kao neukusni maskenbal.'' Ne sumnjam da je u pitanju Dom Perignon iz 1935., ni da po Nici slijede Japance kako bi nabasale do trgovine Louis Vuittona. Prilično sam sigurna i da je prebogat i preslavan Chris Martin bio inspiriran njima kad je napisao svoje poznate depresivne stihove: ''Bio je to dug i mračan prosinac kad su banke postale katedrale, a magla je postala Bog'' (op.a. slobodan prijevod, ''Violet Hill''). Spomenula sam Coldplay zapravo zato jer poznat je ne baš star slučaj kad je Chris Martin želio ući u koncertnu dvoranu kako bi održao vlastiti koncert, ali ga zaštitari nisu pustili unutra jer nije imao osobnu i koncert je zbog toga bio odgođen. Kao opravdanje rekli su: ''Kad je htio ući i rekao da on sad nastupa nismo vjerovali da je to on jer nije izgledao kao bogati celebrity nego kao 'normalan' čovjek!'' - Da se polijevao sa šampanjcem vjerojatno bi ga pustili jer bi sirotinja povjerovala da je bogataš i celebrity. No, on to nije činio, isto kao ni Keanu Reeves, jedan od najpopularnijih glumaca u zadnjih 20 g koji, iako ima toliko para da nema digitrona koji to sve može izbrojati bez da se zblokira, sjedi po gradskim klupama kao zadnji klošar, nema kompjuter i prezire mobitele, a šampanjcem se polijeva samo na Novu Godinu kod sebe doma iz zajebancije, a ne preserancije. Slučajno poznajem čovjeka kojem je glavna točka u biografiji da se njegova teta prije 10 g poševila s Keanuom Reevesom ne znajući da je to on pošto nije gledala njegove filmove. Da je on poznati glumac shvatila je tek iz novina kad je vidjela tog čovjeka sutradan na naslovnicama - jer je tad bio u njenom gradu negdje u Njemačkoj. On sam niti je to spomenuo niti je ičim dao naslutiti da je bogataš. Nije se polijevao šampanjcem nego je pio pivo kojim se također nije polijevao. Je li ta teta kurva pošto se ševi s nepoznatim ljudima - to nije poanta priče - poanta je da se pravi bogataši kao što su Chris Martin i, u ovom slučaju, Keanu Reeves, ne ponašaju onako kao što ljudi misle da se bogataši ponašaju. Tako se ponašaju samo skorojevići kao gabori iz uvoda, koje su kćeri tajkuna koji su se prije dvije godine obogatili sumnjivim načinom, prva generacija na asfaltu koji su svoje provincijske kuće od vlažne cigle bez fasade i temelja zamijenili prestižnim adresama (i kojima je ostalo samo siromaštvo duha), i tako se ponašaju jadnici iliti 'les miserables' - siromasi koji glume bogataše. Ti drugi, siromasi koji glume bogataše, obično su djeca manualnih radnika, prodavačica iz voćarnice ili kioska, u najboljem slučaju - sitnih činovnika. Dakle, ljudi bez ikakve materijalne podloge, ljudi koji krvavo rade kako bi preživjeli. Takvi i djeca takvih vrlo su često u kategoriji lažnih bogataša. To je, pretpostavljam, produkt kojekakvih kompleksa, doduše vrlo nepotrebnih, produkt iskrivljenih vrijednosti po kojima je novac mjerilo ne samo statusa u društvu već i vrijednosti čovjeka kao osobe. Baš kao što Chris kaže: ''Banke su postale katedrale'' - novac je ono što je sveto. Daleko od toga da novac nije potreban, ali kategorija ljudi o kojoj pričam su oni koji kod kuće mjesecima imaju iskopčan telefon jer nikada nisu platili račun i ne otvaraju nikome vrata pošto očekuju ovršitelja, ručaju paštetu blagdanom, a inače ciganski gulaš (op.a. kruh i sol) i vodu, no zato troše po kafićima više nego Chris Martin, Keanu Reeves i Edward Cullen zajedno jer misle da će to netko primijetiti i da će zbog toga biti značajniji u društvu. Nisam ni približno bogata, nisam niti pretjerano siromašna, nisam baš niti škrta, a niti najmanje nisam snob, a niti sam porezna budala pa tako u kafiću uvečer obično naručujem svoje omiljeno pivo. Riječ je slučajno o domaćem pivu. U društvu se ponekad nađem i s bogatašima i sa siromasima, i zanimljivo je što mi bogataši nikad nisu prigovorili zašto pijem to domaće pivo, a siromasi u većini slučajeva jesu - ili su barem negodovali izvještačenim snobovskim pogledom koji je odlika primitivaca. Zašto je to tako? Zato što bogataši uopće ne registriraju što ja pijem i košta li nešto 2 ili 3 kune više ili manje, pa tako i sami i piju ono što im se pije - bilo domaće ili strano, jeftinije ili skuplje, dok siromasi, vođeni sloganom: ''Što će konobar misliti?!?'' - redovito piju najskuplja pića, dapače runde i runde najskupljih pića, i postavljaju mi pitanje: ''Zašto to piješ? Šta te nije sram?'' Pijem to jer mi se stvarno pije i, ne, nije me sram toga što ne pijem jebivjetarske koktele, Jack Danielse i što već jer mi se to nikako ne pije, nego me sram samo i jedino toga što ja svoje piće plaćam 18 kuna, a ti svoje isključivo zbog preserancije 50, s tim da ti je životni standard puno, puno, puno ispod mog koji nije bajan. I, zbog tvoje brige što će konobar ili netko drugi misliti i zbog koje ćeš spizditi 300 kuna u kafiću, ti nećeš jesti tri dana ništa osim kruha. Toga bi tebe trebalo biti sram pred samim sobom kad se ujutro pogledaš u ogledalo jer, vjeruj mi, nit je konobar niti itko drugi išta mislio o tome što ti piješ. Realno, to nitko nije niti primijetio. Kad ste zadnji put primijetili što je netko pio? Ako jeste, kad ste zadnji put doista to upamtili i potom razmišljali o tome? Ako jeste, to znači da ste idiot i da vam je najbolje da si kupite bocu dječjeg Lion King šampanjca i zalijete se njime. Kao što se već da zaključiti, lažni bogataši se ponašaju onako kao što MISLE da se bogataši ponašaju i u velikoj su zabludi, ali njima je preseravanje na prvom mjestu - ''Magla je postala Bog''. Ako je ljudima već toliko do preseravanja, ne znam zašto onda već nisu naučili da se Leffe piva kojom se oblijevaju i zalijevaju u potocima pošto 3 deci košta samo 25 kn čita 'Lef', a ne 'LefE' - kako bi se čitalo da je akcent na zadnjem E, ali nažalost nije. Nije li onda bolje ispasti kulturan i obrazovan nego samo prostoseljački, birtijaški kvazi bogat? Kažem 'kvazi' jer svatko može jednom pljunuti 500 kn u kafiću i to nije nikakav dokaz bogatstva, dok su osnove opće kulture dokaz nečeg puno vrednijeg. Nije li to dojmljivije ako već želite nekoga impresionirati? Normalnu bi osobu prije odbio onaj koji viče: ''Konobar! Daj mi 20 LeffE piva!'' - nego onaj koji naruči Ožujsko, ali zna izgovoriti 'LEF'. Primitivizam i snobizam nerijetko su usko povezani. Za kraj možemo postaviti jednostavnu jednadžbu: Što je osoba primitivnija i siromašnija, to se više preserava imaginarnim bogatstvom i više troši po kafićima, na tehničke naprave i nepotrebnu skupu odjeću neprimjerenu svom standardu - jer takva ne shvaća da nikoga neće očarati time (osim eventualno nekog podjednako primitivnog siromaha što joj, pretpostavljam, nije cilj) i ne shvaća da se nitko još u nikoga nije zaljubio jer ostavlja hrpe para na koktele i skupe viskije, a niti zato što nosi McQueenove kreacije dok u glavi nema ništa. Netko će se zaljubiti u tebe jer si zabavan, pametan, simpatičan i imaš lijepe oči. U ovo prvo se nije zaljubio nitko, pa čak niti Edward Cullen. On se vjerojatno samo još jače smijao kad je čuo zagrebačke skorojevićke kako preko terase glavnog birca u Monte Carlu, onog na trgiću ispred glavnog casina, viču: ''LeffE!!!'' (sa samo seljacima poznatim imaginarnim akcentom na zadnjem E)