Što nam prešućuju azili za pse?

Toliko napuštenih životinja, toliko ozlijeđenih, azili su prepuni i potpuno je jasno da je gotovo pa znanost naći ''zauvijek dom'' svakom psu ili mački. Prilike u kojima živimo sve su samo ne bajne, teško je nahraniti samog sebe, a posebno još jedna usta. Usta koja su pretežno mesožderska. U želji da udome što više svojih štićenika, dobre tete iz azila ponekad postaju loše i prešućuju novim vlasnicima stvari koje oni sami od sebe nisu dužni znati, a opet - ako uzimaju životinju - trebaju znati. Zaslužuju znati. Osvrnut ću se konkretno na jedan slučaj, slučaj koji proživljavam najskupljim načinom, iskustvom iz prve ruke. Naime, ''majka'' sam psa starog gotovo 17 godina. Riječ je o mješancu irskog setera. Jednoj prekrasnoj crnoj sijedoj bakici.

Upoznajte Kiaru!

Ova ljepotica sa mnom je 2001. godine. Uzela sam je kao štene iz jednog dvorišta u okolici Siska. Zdrav pas, mješanac sa sela, takvi su najzdraviji, najpametniji i - najduvječniji. No, kad je Kiara navršila četiri mjeseca, mojom nepažnjom desilo se nešto. Naime, pala je sa zida visine četiri metra na beton i dočekala se na noge. Kako je to bilo na moru na otoku gdje nema veterinara, a ona je nastavila trčati, nikad oko toga nismo brinuli. Doduše, kroz njeno odrastanje ljudi su znali reći da malo smiješno hoda, nekako manekenski vrti guzom i svi smo mislili da je to simpatično. Nije nam padalo napamet da tako ''simpatično hoda'' jer je pas u biti pri skoku/padu slomio kuk. Kako je bila riječ o mladom psu, ozljeda je sama zarasla i to je prošlo neopažano, a onda, odjednom, kad je Kiara navršila ako se ne varam devet godina, odjednom joj je... pukla noga. Da, ne znam se bolje izraziti osim da kažem da je psu pukla noga jer odjednom nije mogla stati na stražnju nogu. Odjurili smo na Veterinarski faks gdje utvrđeno da pas ima stari prijelom kuka koji je, zbog poznih godina, jednostavno popustio. Rečeno nam je da je to očito ozljeda iz mladosti jer da to ne bi toliko dobro zaraslo i stvorilo vezivno tkivo da je bila riječ o starijem psu. Tek tada sam prevrtila film i shvatila da je to posljedica skoka na beton. Što sad? Operacija, nužna i rutinska. Kroz godinu dvije noga je ponovno popustila i sad je na red došla druga operacija koja zbog Kiarinih godina više nije bila rutinska, već rizična. Uz dobre i brižne veterinare Kiara se oporavila, ali morala je piti tablete protiv bolova, te su tablete uzrokovale čir na želucu te je povraćala krv i umalo uginula. Kroz naredne godine uslijedilo je još nekoliko rizičnih operacija poput one ugrađivanja metalnih šarafa u kosti. Sve to značilo je potpunu promjenu načina života - pseća hrana kupljena u dućanu ne dolazi u obzir jer se od nje deblja, dakle došlo je na red kuhanje mesa i povrća i tim režimom prehrane Kiara je, pošto je radi nogu trebala smršavjeti, izgubila 11 kila u godinu dana, dakle trećinu svoje težine. Zatim tu su nužni suplementi prehrani za jačanje kostiju koji su sve samo ne jeftini. O cijenama operacija koje smo prošli neću ni govoriti jer se radi o svotama koje ukupno premašuju 20 000 kuna. Mi Kiaru volimo kao dijete, ona je naša ljubav, naš crni cvijet i dali bi sve novce svijeta samo da joj olakšamo život. Kroz godine, noge su opet popustile i moram je nositi po stepenicama. 30ak kila nije lako nositi ženi od 55, ali moram. Poanta ove priče nije u tome da se ja žalim jer meni ništa od ovog nije teško i svog psa ne bih mijenjala za nikakav novac ovog svijeta, poanta ove priče je da toga svega ne bi bilo da pas nije imao prijelom u mladosti. Pas bi normalno hodao na sve četiri noge. Ono što želim reći jest, da azili - u želji da što lakše udome napuštene životinje, novim vlasnicima prešućuju činjenice gore navedene, a to je što u poznoj dobi nosi ozljeda u mladosti. Ružno će zvučati ako kažem da ''uvaljuju'' polomljene pse, ali oni to čine bez da napomenu što će se dogoditi za koju godinu i koliko će to koštati, a po mom mišljenju je fer da budući vlasnici to znaju, a ne da im samo kaže ''pas je izliječen i kosti su zarasle''. Da, on je dobro sada, biti će dobro još 5-6-7 godina, a onda, kao i kod starih ljudi, dolaze neizbježni problemi, problemi s kojim se budući vlasnik možda nije u stanju nositi jer to - kao što rekoh - košta. I to dosta. Nosi sa sobom veliku žrtvu. Ozljeda u mladosti = potrgan pas u starosti. Nikako ne kažem da ozlijeđene pse ne treba udomiti, naravno da treba jer svaki pas zaslužuje obitelj, ali bilo bi pošteno najaviti što budućnost tog psa sasvim sigurno nosi. Naravno, i ako udomimo najzdravijeg psa, može ga lupiti auto ili jednostavno može pasti s balkona i onda smo opet na istom scenariju. Ali, ako je pas već bio polomljen, novi vlasnik ovo sve navedeno zaslužuje znati jer - možda živi na 4om katu bez lifta i neće moći nositi životinju, možda si financijski ne može priuštiti takvu specijalnu prehranu, možda za nakuhavanja nema vremena jer ne kuha ni sebi, možda ne može izdvojiti 2-5000 kuna za operaciju kostiju koja će sasvim sigurno u jednom trenutku biti nužna... Možda... Mnogo je tu faktora i opet naglašavam: novi vlasnik zaslužuje i mora znati u što se upušta.

Ovim tekstom ne pljujem azile, dapače, cijenim što dobri ljudi tamo rade, ali apeliram na njih da budućim vlasnicima ukažu na posljedice koje sasvim sigurno dolaze prije ili kasnije ako je životinja imala prijelom kostiju.

Prilažem sliku sebe i mojih 30 kila žive vage kako silazimo stepenicama:

Slučajnim prolaznicima je taj prizor najčešće smiješan, ali taj je prizor tužan iako je već i meni, navikloj na to, postalo smiješno - ne kažem ''idem izvesti psa'' već kažem ''idem iznijeti psa''. Ne glumim žrtvu jer kao što rekoh ja Kiaru volim najviše na svijetu i ništa mi nije teško, nego pitam vas: jeste li spremni na to, na to da budete osoba koja psa ne šeta nego koja ga iznosi? Jeste li spremni ostaviti tisuće i tisuće kuna kod veterinara? Ako jeste, svaka vam čast, velik ste čovjek. No postoje ljudi koji na to nisu spremni i zato bi volonteri azila na to trebali upozoriti jer to je logičan i nerijetko neizbježan slijed događaja. Veću uslugu ćemo učiniti psu tako da ga ostavimo da čeka vlasnika spremnog na sve ovo, nego da ga uvalimo prvoj starijoj gospođi koja živi od mirovine i ne može nositi ni sebe, a kamoli psa pa da pas zbog toga, ni kriv ni dužan, završi napušten ili tko zna gdje. Da ne spominjem preglede koji prethode operaciji, mučne rengdene, analize krvi, pa stanja poslije operacija, buđenje iz anesezije, trešenje, drhtanje, dva dana mrtav pas, curi mu slina, ne znaš hoće li preživjeti...

Kiara nakon operacije:

Ljudi koji nemaju živaca za takve probleme, savjetovali su mi da uspavam Kiaru, što ja neću učiniti jer pas je generalno zdrav, mentalno je dobro i veseo je, i nadam se da će umrijeti u još dubljoj starosti u toplom krevetu. Azili, ne želite da vaši psi završe u rukama ljudi koji će uspavati pri prvom zdrastvenom problemu koji neće moći platiti ili ih pak pustiti negdje u šumi. Azili, ne želite to, i zato apeliram na vas da o takvim stvarima informirate buduće vlasnike jer nije cilj psa uvaliti ''bilo kome'', cilj je da pas ima sretan život i ugodan dom, zar ne?

Barem razmislite. Ne prešućujte bitno! Ja bih, da nabavljam psa, voljela znati ove informacije, a vjerujem da nisam jedina...