Don Juan i voda za slonove

Najbolja rečenica za početak ovog eseja na ofucanu, ali ipak oduvijek i vjerojatno zauvijek škakljivu temu glasi: ''Varaju samo djeca i neiživljeni kreteni.'' Ta je rečenica komentar jednog mog poznanika na nedavnu raspravu o nevjeri u ljubavnim vezama, a kako se generalno slažem s tom tvrdnjom vjerojatno ovog trena zbog iste gubim određeni broj čitatelja. Odmah ću i obrazložiti: varanjem sam se bavila krajem srednje škole dok sam bila u polu-vezama sa svojim tadašnjim polu-dečkima, a taj sam oblik ponašanja i općenito vrstu međuljudskih odnosa početkom fakulteta definitivno napustila kao neadekvatne.

Činjenice koje sam upravo navela idu u prilog spomenutoj tezi jer - bila sam dijete i samim time neiživljeni kreten, a samo dijete pristaje gubiti vrijeme na polu-veze. Po mojoj definiciji polu-veza je odnos s čovjekom do kojeg mi nije pretjerano stalo niti ga zapravo poštujem, što ga automatski stavlja u funkciju polu-dečka, a takvi se onda varaju s polu-ljubavnicima, čisto onako iz hobija i dječje potrebe za iživljavanjem, da bi se imala čemu smijati s prijateljicama na kavi (kavi s dva šećera, previše slatkoj, onakvoj kakvu je piju djeca).

''Svako dijete odrasta, osim jednog - on je Petar Pan'' - napisao je prije više od stotinu godina J.M. Barrie i bio u pravu pa sam tako odrasla i ja i prestala se upuštati u polu-veze jer cijenim sebe i svoje slobodno vrijeme te ne želim trošiti niti vrijeme, a niti sebe na polu-dečke koje ću imati volje i potrebe varati jer me oni sami ne zadovoljavaju. Nadalje sam pristajala samo na veze i dečke, bez ikakvog pogrdnog prefiksa. Ne glumim najpametniju nego skromno mislim da to stvarno i jesam kad kažem da vrijedi biti isključivo s osobom koja me zadovoljava emotivno, intelektualno i fizički. Takvu osobu već duže vrijeme imam uz sebe što dokazuje da pronaći odgovarajućeg partnera nije znanost niti je nemoguće i ne pada mi napamet varati ga, ne zato što sam poštena i mrzim adrenalin nego jednostavno zato što sam s njim apsolutno zadovoljna i uopće ne gledam druge ljude, ne zanimaju me.

Dapače, neću pretjerati ako kažem da me pomisao na usputno tajno skakanje u nečiji tuđi krevet užasava više nego skok padobranom s time da se stvarno jako bojim visine, nije mi svejedno ni kad stanem na stolac da promijenim žarulju, a o gledanju dolje kroz prozor s četvrtog kata neću ni govoriti. Iz iznesenih stavova netko će zaključiti da sam glupača koja vjeruje u pravu ljubav i religiozno gleda ''Sumrak'' sagu (op.a. priznajem, pogledala sam, ali ne religiozno nego zato što je kino srijedom 10 kuna pa religiozno pohađam projekcije), a netko će se složiti i poslati pismo uredniku portala s pitanjem zašto troši medijski prostor na tako logične stvari, stvari koje su jasne svima osim Petru Panu iliti djeci i Don Juanu koji za potrebe ovog teksta može poslužiti kao istoznačnica za neiživljene kretene. Prije nekoliko godina upustila sam se nažalost u vezu s jednim naoko prekrasnim čovjekom. Kažem nažalost jer da sam tad bila pametna kao sad, na vrijeme bih shvatila da je on zapravo Petar Pan koji se igra Don Juana pa ne bi dogurao niti do statusa ljetnog, postsezonskog, zamjenskog, trodnevnog polu-ljubavnika (a taj je status vrlo poražavajuć), i kažem naoko jer dobar izgled nije garancija da je netko dobra osoba, a osim toga ne nosim naočale iako bih trebala. U svojoj se glavi Petar Pan doista svjesno i ciljano igrao Don Juana ne sluteći da igranje nije potrebno pošto je neiživljeni kreten htio to biti ili ne. Taj me prekrasni čovjek, po struci psihijatar s doktoratom na pomolu u svojim ranim 30im, tretirao (naoko) prekrasno. Izvodio me na skupe večere, vikende na moru, razumijevao sve moje umišljene i stvarne probleme, brinuo oko mojih ispita na fakultetu i slao romantične SMS poruke poput: ''Ti si prekrasna žena i zaslužuješ prekrasan život. Bit ću najsretniji čovjek na svijetu ako ti uspijem to pružiti'' - tu je poruku, poruku koja zvuči kao jeftini citat iz filma ''Voda za slonove'' (op.a. i to sam gledala, ali se i dobro naspavala u kinu), slučajno pročitala moja majka i komentirala da njoj ta poruka ''ne zvuči kao da je namijenjena meni jer da mi nitko tko me poznaje ne bi pisao takve seljačke poruke pošto nisam osoba koja razgovara na takav primitivni način'', na što sam se naravno naljutila i optužila majku da mi svojim pesimističnim doskočicama namjerno kvari dosad nezamislivu ljubavnu sreću (pa tko bi savršenom muškarcu zamjerio pokoju malo seljačkiju poruku?).

No, dan ili dva nakon poruke, odnosno tri mjeseca od početka veze, dogodio se incident zbog kojeg sam se osjećala kao prava mutava slonica zalivena hladnom vodom. Naime, u jednom klubu u koji me moj dragi izveo, napala me vidljivo pijana djevojka vičući: ''Makni se od njega!! On je moj, nikad neće biti tvoj jer je samo moj, makni se kurvo!!'' - Zaštitari su djevojku udaljili, a Don Juan mi je objasnio da je to njegova pacijentica koja boluje od poremećaja ličnosti i da su takve stvari prilično uobičajene pošto radi s psihičkim bolesnicima. Priču je potkrijepio i dokazima - njenom povijesti bolesti. Njegova je priča bila voda kojom je napojio mene iliti u ovom slučaju slonicu, a svakom Don Juanu treba slonica koju će pojiti vodom za slonove jer one od te vode žive, ako razumijete što želim reći. Nas dvoje smo se vratili u normalu, ljubav je cvjetala kao ružičnjak u proljeće (ili kad već ruže cvatu), bili smo čak i u Veneciji na romantičnom putovanju, vozili se gondolom i jeli šećernu vatu kao što već rade najromantičniji parovi. Nedugo zatim, na ulici sam naletjela na Don Juanovu pacijenticu koja me zaustavila, ljubazno mi se ispričala što me napala i objasnila da je bila jako pijana te mi uvalila svoju posjetnicu i rekla neka je nazovem ako ću imati vremena jer želi sa mnom o nečemu razgovarati.

Opet sam bila zalivena hladom vodom, ovog puta doslovno jer mi je stvarno trebao hladan tuš da sredim misli i nove spoznaje: Pacijentica mi, kao prvo, uopće nije djelovala ludo, dapače izgledala je kao izrazito normalna i uz to jako lijepa djevojka, a kao drugo - na posjetnici je pisalo da radi u odvjetničkom uredu, a čisto sumnjam da su psihički bolesnici pod liječničkim tretmanom u isto vrijeme odvjetnički pripravnici i, na kraju - intuicija mi je govorila: ''Nazovi je'' - što sam i učinila.

Našle smo se u periferijskoj birtiji jer, kako je rekla, nije htjela da nas itko vidi zajedno pošto je tema razgovora jako delikatna. Delikatno je preblaga riječ: navodna pacijentica je u biti Don Juanova druga djevojka s kojom je u vezi preko dvije godine, a sa svojom prvom odnosno glavnom djevojkom u vezi je već četiri, štoviše, prošli mjesec su se i zaručili. Da stvar bude još bolja, pacijentici je pokazao moju medicinsku dokumentaciju kako bi nju uvjerio da sam zapravo ja njegova pacijentica s kojom provodi vrijeme izvan bolnice kako bi terapija bila ugodnija, a za zaručnicu - obje smo pacijentice i ugledni psihijatar vodi naše lažne liječničke kartone za potrebe tragikomedije, pastorale ''Don Juan i voda za slonove''. Moja novostečena prijateljica objasnila mi je da joj je obećavao da će ostaviti svoju jedinu djevojku i biti samo njen, a onda ne samo da je nije ostavio nego se zaručio te je još slučajno saznala i za mene. Usporedile smo i poruke u mobitelima - naravno, bile su identične (bravo, mama!).

Najfascinantniji podatak je da je Don Juan u jednom danu proslavio tri Valentinova: ručak sa mnom, večera sa zaručnicom i disko s pacijenticom. Od silnih informacija i - za stvarni život - nadnaravnih elemenata kakvih se ne bi postidjeli ni autori ''Sumrak'' sage, pao mi je sumrak na oči. Raskrstila sam s Don Juanom koji je kao pravi glumac isplakao predamnom tolike suze da bi se njima moglo napojiti cijelo krdo slonova. Uvjeravao me da mu pacijentica ne znači ništa, a da se s prvom djevojkom morao formalno zaručiti jer joj mama umire od raka pa je ona jako nestabilna i poremećena, ali mu ne znači ništa i u biti nemaju ništa već godinama. Hej, lekcija za život: Ako netko govori da su baš svi oko njega ozbiljno poremećni, sto posto mulja. Kakva je vjerojatnost da su baš svi psihički bolesnici koji boluju od iste bolesti koja se manifestira tako da misle da su u vezi s njim? Otprilike jednaka onoj da je gore spomenuta saga snimana prema istinitom događaju, dakle nikakva.

Nakon tolikih gluposti ili bolje rečeno bljuvotina koje je Don Juan isplakao ne bi li me uvjerio da sam mu jedina, u meni se probudio Zorro Osvetnik pa sam isprintala 52 stranice njegovih e-mailova koje mi je noćima slao, priložila zajedničke fotografije, uvezala sve u tvrde korice i isporučila njegovoj zaručnici na kućnu adresu. Nije mi bila bitna ona i njeni osjećaji, htjela sam uništiti njega koliko sam mogla, a osim toga žena zaslužuje istinu.

Sad je trenutak da kažem kako uz svakog Petra Pana koji se igra Don Juana redovito u paketu dolazi i neopisivo glupa slonica koju napaja vodom za slonove, slonica koja vjeruje da su i ''Sumrak'', i ''Jurassic Park'', i ''Spiderman'', a vjerojatno i ''Batman - Vitez tame'' snimani prema istinitim događajima, dok je sto posto uvjerena da je ''Titanic'' dokumentarni film u kojem se Leonardo DiCaprio stvarno utopio za vrijeme snimanja. Bez takve slonice, gotovo je nemoguće igrati se Don Juana, posebno ako imate posla sa Zorrom Osvetnikom poput mene, pa tako niti zaručnica nije bila iznimka - ako vjeruje u Uskršnjeg zeca, logično je da vjeruje i Don Juanu pa ju je tako uvjerio da sam cijeli kompjuterski ispis njegovih mailova ja sama pisala, a to mi je uspjelo tako što sam unajmila detektive koji su ga pratili i meni odavali podatke što radi i gdje je koji dan kako bih uspjela uskladiti sve datume. Zajedničke fotografije su napravljene u fotošopu pošto me vidio svega dva puta u životu. Zaručnica slonica me tada počela zivkati, prijetiti telefonom da će mi razbiti zube pošto joj pokušavam oteti muškarca koji me ne bi dotaknuo niti štapom jer sam odvratna, čak mi je i zvonila na vrata.

Nakon dva tri mjeseca slonica se smirila, oprostila mi sve jer ''nisam ja kriva što sam šizofrenična'' i zaljubljeni par se vjenčao. Živjeli su sretno čak dvije godine, izlegli malog slonića, a potom se razveli jer je slonica zaključila da je ''možda čak istina da je nešto imao sa mnom, na što sam ga ja prisilila jer on to nikad ne bi učinio svojevoljno, ali da mu ipak ne može oprostiti.'' Za drugu pacijenticu ni dan danas nije povjerovala, čak niti posumnjala jer je, po njenom mišljenju, preružna (op.a. po ostatku svijeta jako nalikuje Monici Bellucci). Preselila se majci koja ''umire od raka''. Još je uvijek živa, dapače u teretani je svaki dan i uskoro se udaje za nekog Slovenca kojeg je upoznala lani na Kubi koju je turistički posjetila nakon skijanja u Švicarskoj.

Ovo je kraj moje priče o Don Juanu koji se igra Petra Pana, odnosno obrnuto. Željela bih se još samo kratko, najkraće osvrnuti na one koji varaju, a i na fenomen prevarenih slonica. Za svaku je slonicu, iz nekog samo njoj poznatog razloga, Don Juanova ljubavnica glavni i jedini krivac za uništenje njihove veze što je tvrdnja među glupljima u svijetu. Nisam predsjednica sindikata ljubavnica, ali mogu tvrditi da je veza u kojoj bilo koji od dva (ili više?) suučesnika traži zabavu sa strane već uništena. Istovremeno, pošto nisam pak niti psihijatar, nije mi jasno zašto se Don Juani koji godinama ne posustaju od žestokog varanja svojih jedinih djevojaka isto tako žestoko bore da one to ne saznaju ili ih, ne daj Bože, ne ostave. Dapače, spremni su utrošiti vrijeme, novac i živce na uvjeravanje kako ljubavnica ne postoji te kako je slonica ''nešto krivo shvatila'', spremni su žrtvovati svoje zdravlje za to!? Zašto? Ako je toliko voliš, Juane, zašto imaš 48 ljubavnica? Odgovor na to pitanje vjerojatno se skriva u nekom Freudovom starom zašaranom notesu ili pak tajnom dnevniku Petra Pana koji još uvijek mozgom sjedi u trećem razredu svoje (bivše ili sadašnje) srednje škole...