OVCA POD STAKLENIM ZVONOM

Postoje dvije poslovice koje su od velike važnosti u muško-ženskim odnosima. Dapače, moglo bi se reći da su to najveće temeljne istine čovječanstva, odmah na listi iza one stare: ''Ako si u nešto sto posto siguran, onda ziher nije tako kako misliš da jest'', a glase: ''U vezi sa prezgodnim frajerom najbolje što ti se može dogoditi je da se sjeti da je gay'' i ''Nikad ne hodaj s ružnim frajerom jer to mu sto posto nije jedina mana''. Prve dvije sam izmislila ja, a ovu o ružnoći moja najbolja prijateljica koja, kako bi se reklo, ima debelog iskustva s tim i da je studirala psihologiju, a ne grafički dizajn sad bi imala doktorat u džepu i bestseller na svim bolje opremljenim kioscima po cijeni od 19,99 kn.

Znam da bi svi trebali učiti na tuđim greškama pa tako i ja na njenim, tim više što sam ih s njom proživjela i jedva preživjela, ali većina pametnih žena postala je pametnima težim načinom - iskustvom iz prve ruke. Umorna od pokušaja uspostavljanja smislenih veza sa poluzgodnim, zgodnim i prezgodnim, poluuspješnim i uspješnim muškarcima (op.a. preuspješni ne postoje), dapače premorena od hodanja s njima, puzanja za njima i padanja pod njima, odlučila sam ih sve pretrčati i dati šansu jednom ružnjikavom i ne baš uspješnom tipu koji je puzao za mnom toliko dugo da mu je blato s potplata mojih sofisticiranih zimskih čizmica već začepilo sinuse. Nemojte me krivo shvatiti, nije bio neopisivo ružan, nisu roditelji upirali prstom u njega i šaptali djeci: ''Ako budeš zločest, dat ćemo te ovom stričeku'', niti su žene ubrzavale korak ukoliko bi hodao iza njih na ulici u neki kasni sat...

Jednostavno nije izgledao baš najbolje, odnosno - nitko se za njim ne bi okrenuo niti bi ga itko poželio fotografirati za naslovnicu, a baš niti ja za zaslon svog mobitela, ako razumijete što želim reći. Nije bio niti nevjerojatno neuspješan. Zapravo lažem, jest. Marljivo je pohađao instrukcije iz matematike i fizike koje je plaćala njegova majka kako bi položio ispite s prve godine fakulteta, što je prilično poražavajuće ako uzmemo u obzir da je tada imao 28 godina, a fakultet upisao prije 10. No, ja sam valjda voljela misliti da biti jako neuspješan znači pušiti travu cijeli dan i igrati World of Warcraft ili nešto slično , a on je online igrice za dječake i pušenje trave u parkiću prerastao s 24. Odnosno, prestao je igrati kad se njegova omiljena igrica počela naplaćivati, a i trava je poskupjela pa je prešao na pivu. Nemojte mi uzeti za zlo što ne znam točne podatke o tome koja se igrica i kako naplaćuje niti koliko košta napušavanje, ali cijelog života sam bila prezauzeta špijuniranjem svojih superzgodnih dečkiju s dvostrukim i trostrukim životima da bih stigla zainteresirati se za nekakve igrice ili se barem početi amaterski drogirati.

Da skratim, odlučila sam jednom u životu učiniti nešto pametno (?) za sebe i dati priliku nekome običnom, nekome tko nije na listi najpoželjnijih neženja i čiju sliku na zaslonu mobitela nema 78 žena od kojih pet vjerojatno osobno poznajem, nego samo njegov bratić kojemu je uzor u igranju kompjuterskih igrica i time se diči razrednim kolegama u svom 5. C razredu. Vodila sam se pogrešnom logikom da su samo jako zgodni muškarci psihopate opterećeni sobom i svojim izgledom i da samo lijepi i uspješni imaju dvije ili tri stalne djevojke odjednom te još nekoliko nebitnih ljubavnica. Očito sam smetnula s uma činjenicu da Christian Bale nije pretjerano zgodan, a ipak je utjelovio glavnu ulogu u filmu ''Američki psiho''. Doduše, njegov lik je uspješan, opterećen sobom i ima puno ljubavnica koje ubija... Ovaj moj ružnjikavi neuspješni dečko nije bio opterećen sobom za razliku od bivših i nije imao niti jednu ljubavnicu, što mi se još nikada do tada nije dogodilo, ali je zato bio opterećen mnome i ubijao me. Psihički.

Tad sam mislila ''ah, šta ćeš, ne možeš imati i ovce i novce'', ali očito možeš jer on je imao mene, a ja sam bila ovca koja je trpjela njegove gluposti i još uz to, za razliku od njega - imala i novce. Ne neke velike novce, ali dovoljne da financiram njegove cigarete i pive, a kako sam jako dobra ovca, kad sam u vezi s nekim onda se ne razdjeljuju računi. Spomenula sam njegove gluposti, opterećenost mnome i psihičko ubijanje. Naime, on i ja jako smo se dobro slagali, toliko dobro da me htio samo za sebe i, pošto sam njemu tako zgodna i zabavna, mislio je da sam svima te da su svi zaljubljeni u mene. Ne da im se sviđam nego baš su zaljubljeni i plaču doma u mraku. Kad kažem ''svi'', pritom mislim doslovno na sve: svi moji i njegovi prijatelji, gay konobar iz lokalnog kafića, prodavač na kiosku, umirovljeni susjed s PTSPom, svi moji tadašnji i bivši profesori s fakulteta, urednik časopisa u kojem sam tada radila, a vjerojatno i neke ženske kolegice i prijateljice. Svoje prijatelje riješio je po brzom postupku - prestao se družiti s njima, a za to je imao i opravdan razlog: dvojica su komentirali da sam simpatična i ''baš okej'' što je svakome očit dokaz zaljubljenosti, a druga dvojica - zamislite - nisu komentirali ništa što je još očitiji dokaz da im se ludo sviđam, dapače dokaz prave iskonske ljubavi opjevane u glazbenoj temi filma ''Titanic'', baladi ''My Heart Will Go On''. Toliko im se sviđam da s predumišljajem ne žele reći ništa kako ne bi bili sumnjivi jer vjerojatno su svjesni da se, kad bi počeli pričati o meni, ne bi mogli kontrolirati pa bi komentar prvog dojma nove cure njihovog najboljeg frenda bio: ''To je žena našeg života jer... Ona kao da je dio plime, modro more šumi njeno ime i želimo joj dati i verse i note i pjesmom je kupiti lukavo i slatkorječivo i podvaliti joj ljubav!'' (op.a. isprike g. Marijanu Banu i g. Gibonniju za neovlašteno korištenje i nevješto miješanje njihovih najljepših stihova)

Prekid druženja s njegovim prijateljima mi nije teško pao jer mi je draže ne provoditi vrijeme u društvu koje raspravlja isključivo o najnovijim kompjuterskim igricama na japanskom tržištu, društvu kojem sam antipatična pošto je zadnja igrica koju sam igrala ''Prince of Persia'' na disketi 1998. te zbog toga samo šutim i očito je da sam mutava. No, moji prijatelji su već bili veći problem: na bilo kakvo druženje s muškim prijateljima, čak i onima iz djetinjstva s kojima sam u polurodbinskoj vezi jer su oženjeni ili zaručeni za moje sestrične, mogla sam zaboraviti. Svi oni pate zamnom i točka, a to što se netko sutra ženi za moju sestričnu, to nema nikakve veze. Dapače, ja sam glupa jer ne shvaćam da je to samo prljavi i podli trik tog čovjeka ne bi li me učinio ljubomornom i natjerao me da shvatim da ga volim. Logično!

Sa ženskim prijateljicama smjela sam se vidjeti jednom tjedno - ali isključivo uz njegovo prisutstvo jer sve su one zle kurve koje mi sto posto žele namjestiti neke svoje prijatelje, što nije teško jer svi ljudi svijeta me žele. Na kiosk po cigarete nisam smjela sama, prodavač zna koje cigarete pušim što govori nešto o njegovim skrivenim romantičnim namjerama i nježnim osjećajima koje gaji za mene. Podatak da je to kiosk ispred moje zgrade i da taj čovjek radi tamo već punih pet godina, nije niti najmanje bitan - najvjerojatnije se tamo zaposlio upravo zato što je znao da ja tamo živim. Da preciziram, riječ je o privatnom kiosku i zaključila sam da je taj čovjek vlasnik što situaciju samo pogoršava - mora da je kupio kiosk samo da ga postavi u moju ulicu jer kakva je vjerojatnost da bi, od svih ulica u gradu Zagrebu, odabrao baš tu?! Nikakva. Gay konobar iz lokalnog kafića također se očito samo pravio da je gay i unajmio nekog lika da mu glumi dečka samo zato da njegova ljubav prema meni ne bude baš tako očita. Istina, i ja sam glupa, trebalo mi je sve biti jasno onog dana kad mi je rekao da imam ''preeeeslatku rozu jaknicu''.

Profesor pak pati zamnom što se jasno vidi iz njegovog ljubaznog maila u kojem javlja da su konzultacije odgođene, osim toga ljubazno mi je odzdravio ispred fakulteta i još komentirao kako je zahladilo zadnjih dana, a moj dragi dečko je to vidio i čuo jer je naime bio prisutan. Zašto? Zato jer nisam smjela sama na fakultet da me netko ne preotme, a ova izjava o hladnijem vremenu samo je potvrđivala njegove sumnje: za ime Krista, profesor predaje filozofiju, naravno da kad govori o vremenu misli na moje osjećaje!

68godišnjeg susjeda s PTSPom neću niti spominjati jer naravno da popravlja poštanski kaslić baš onda kad zna da ću ja ući u zgradu, a niti urednika časopisa koji je u redakciju postavio nadzorne kamere ne zato što mu je netko ukrao laptop nego zato da može u slobodno vrijeme gledati snimke moje običnu čovjeku nezamislive ljepote. Vjerojatno si je ovaj prvi kaslić namjerno potrgao, a ovom drugom nitko ništa nije ni ukrao nego je to izmislio. Ma vjerojatno je osnovao časopis samo zato da zaposli mene - i to zbog mog izgleda! Cure koje mi nisu bliske prijateljice, a pozivaju me na rođendane i kojekakve domjenke su - a što drugo nego - latentne lezbijke. Kao što ste već uspjeli shvatiti iz ove nekolicine primjera (od ukupno 637), taj je čovjek bio bolesno ljubomoran i posesivan. Ono što nitko nije uspio shvatiti, pa tako niti ja kroz tih godinu dana je odgovor na pitanje zašto nisam odmah prekinula? Ne znam, valjda sam svaki ispad opravdavala lošim isprikama poput ''imao je loš dan, pao je matematiku 39. put'', ali njegovi loši dani učinili su moj život lošim životom, ako se takvo maltretiranje na dnevnoj bazi može smatrati životom uopće.

Da stvar bude još tragikomičnija, zbog tih je umišljenih problema i teze da mu baš svi žele oteti curu, redovito plakao. Proveli smo noći i noći u lokvama njegovih suza i raspravama na temu hoću li ga ja ikada ostaviti. Nikamo nismo išli jer bio je ljubomoran na sve - uključujući moju majku, psa i ljude s televizije. Majku vjerojatno zato jer me rodila, psa jer je ljepši od njega, a ljude s televizije jer... Prekipjelo mi je upravo kod ljudi s ekrana. Oduvijek volim Coldplay i nije tajna da bih, da sam 10 g mlađa, ''skupljala sve o Chrisu Martinu'', frontmanu benda. No, zbog toga moj voljeni dečko nije spavao noćima: ''Bi li ti mene ostavila radi Chrisa Martina?'' - plakao je istinski zabrinut (!), a moja uvjeravanja da za to ne postoji opasnost pošto je Chris Martin osoba s glazbenog spota na MTVu nisu imala nekog učinka. Zabranio je ne samo gledanje spotova već i slušanje Coldplayja na radiju, izbrisao sve njihove pjesme iz mog mobitela (na čijem zaslonu još uvijek nije bila njegova slika), više nije bilo dovoljno da živim izolirana od svih i svega i da vrišti svaki put kad mi telefon zazvoni ili mu se učini da zvoni, nego nisam smjela ni slušati omiljenu glazbu, a jedino što je stvarno zvonilo za uzbunu bilo je stakleno zvono pod kojim sam živjela sve dok ga u jednom trenu nisam odlučila razbiti u komadiće.

Proširila se gradom ekskluzivna vijest da sam viđena kako sama hodam Trgom bana Jelačića - što je do tada bilo nemoguće i svi moji poznanici bili su u nevjerici - ja? Sama?! Na ulici!? Nemoguće! Itekako moguće. Iz te sam mučne veze naučila da ne treba trpjeti nikakvu ljubomoru, a posebno neopravdanu i više nisam ovca, a osim toga imam i novce jer nikoga ne financiram. Što se dogodilo s likom iz priče pravo niti ne znam, jedino znam da ismijava okolo mog sadašnjeg dečka jer taj ''novi tip fakat nije normalan'' - samoinicijativno nam je kupio karte za koncert Coldplayja na koji smo stvarno i otišli!? Vjerujem da mu je u svemu najčudnije kako to da nigdje u novinama pa čak ni na internetu ne piše da se udajem za Chrisa Martina, a koncert je bio prije tri mjeseca i na njemu je bilo samo 78 000 ljudi...